Neki ljudi tvrde da bi se zemlje trebale usredotočiti isključivo na razvoj gospodarstva kako bi uklonile siromaštvo, dok drugi vjeruju da razvoj dovodi do ekoloških problema i da ga stoga treba obustaviti.Čini mi se da je samo riječ o različitom naglasku: oba gledišta imaju svoja opravdanja ovisno o potrebama različitih zemalja.

S jedne strane, ima smisla da osiromašene zemlje procvatu gospodarstva trebaju dati prednost nad njegovim implikacijama na ekosustav.Iz perspektive zagovornika toga, sam problem koji iscrpljuje ove nacije nije stanište flore i faune, već zaostala ekonomija, bilo da se radi o niskoj produktivnosti u poljoprivredi, nedostatnim ulaganjima u infrastrukturu ili milijunima smrti zbog gladi i bolesti.Uzimajući u obzir da je ovaj poticajni gospodarski rast od iznimne važnosti u osiguravanju sredstava za rješavanje ovih problema.Jedan uvjerljiv primjer je Kina, gdje je buran gospodarski uspon tijekom proteklih pola stoljeća svjedočio dramatičnom smanjenju siromašnog stanovništva i eliminaciji gladi.
Dok argument ima svoju ulogu u manje razvijenim regijama, nije dovoljno opravdan da ih ušutka
ekolozi koji prosvjeduju na ulicama u industrijaliziranim zemljama, koji su već iskusili štetne posljedice zajedno s ekonomskim nagradama.U Americi je, primjerice, popularnost osobnih automobila postala glavni krivac za povećanje ugljičnog dioksida.Također, troškovi rješavanja pogubnih utjecaja nekih industrijskih projekata mogli bi uvelike nadmašiti njihov doprinos poreznom sustavu, uzimajući u obzir dugotrajnu eroziju tla i kontaminaciju rijeka zbog opasnog onečišćenja - ova zabrinutost iz ekonomske perspektive također rađa tvrdnju da je procvat ne bi trebalo biti na žrtvu okoliša.
Zaključno, svaka izjava ima svoje opravdanje iz određene perspektive, rekao bih da bi ekonomije u razvoju mogle izvući pouke iz industrijaliziranih zemalja u svojim iskustvima u suočavanju s odnosom između razvoja i ekološkog sustava, te stoga pokrenuti sveobuhvatniju strategiju koja će zadovoljiti njihove zahtjeve.